Miris njenog omiljenog parfema, dovoljno elegantnog i vatrenog da parira njenoj pojavi, stapao se sa već stalnim letnjim mirisima Bulevara- znoj i jeftini miris karmina na izboranim usnama upadljivo našminkanih starijih gospođa. Hodala je brzo i lako, onako kako samo ona ume na savršenim, crnim potpeticama, ostavljajući za sobom ljubomorne uzdahe devojaka i domaćica. Osećala je i te pohotne poglede masnih, skompleksiranih muškaraca, i po kojeg Beogradskog Apolona, ali nije obraćala pažnju na tako trivijalne stvari, koje joj večeras samo potvrdjuju ono što je sasvim očigledno. Iako je, po navici, u sve kraćim vremenskim razmacima, nervozno gledala tačno vreme na satu oko njenog bledog, damskog zgloba, znala je da ne kasni. Krenula je ranije, jer nije više mogla izdržati taj osećaj neizvesnosti u stomaku. Vreme je prolazilo tako brzo da, uz razmišljanje o onome što bi mu trebala reći, nije ni primetila da se već nalazi na jednom od najprometnijih mesta u centru grada- na njenim voljenim Terazijama. Krajičkom oka uhvatila je svoj odraz u jednom od mnogobrojnih izloga robne kuće Beograd, i zadovoljno uzdahnula. Uska crna haljina do kolena, pripijala se uz njeno mlado, savršeno telo. Krupne lokne boje starog zlata prekrivale su otvor haljine na ledjima, otkrivajući tek ponegde njenu kožu boje alabastera. Prigušen zvuk za novu poruku na mobilnom trgnuo ju je iz razmišljanja, i jednim elegantnim pokretom ruke izvadila je mobilni iz male crne torbice. Otvarajući minijaturni telefon na preklop, zaledila se a već u sledećem trenu krv je neobuzdano projurila kroz čitavo telo, u skladu sa mahnitim udaranjem njenog srca. Neodoljiv, baršunast bariton, na koji i pored svih ovih godina nije mogla ostati ravnodušna, izgovorio je na njeno uho žensko ime, za koje je tek posle nekoliko trenutaka zaustavljenog daha, shvatila da je njeno. Jednim lakim okretom na potpetici okrenula se da bi videla njegovo lice, sada ne mnogo udaljeno od njenog. Još uvek nije mogla shvatiti kako ga nije primetila, ili osetila kako joj se približava. Uhvatio ju je nespremnu- za svako njihovo vidjenje nabacivala je onu nonšalantnu masku, da bi sakrila koliko joj u stvari znači- a sada, on je na samo par centimetara od njenog lica, iščekujući da nešto kaže, a ona jednostavno nije spremna da se već sada suoči sa njim. Činilo joj se da su prolazili minuti gledajući u njegove oči, usta, analizirajući iznova svaku crtu njegovog lica, i taj izvajani osmeh koji se pojavi samo kada je pored nje. Ipak, prošlo je samo par sekundi, i njegovo:" Hej, lepotice, uplašio sam te?", trgnulo ju je iz tog transa, i slabašno je odgovorila: "Andrej!! Mislila sam da ćemo se naći na Trgu...?". Još jedanput su se njegove usne razvukle, u ovaj put, vragolast osmeh. "Poranio sam više nego što je trebalo, i odlučio da prodjem Terazijama, a onda sam te ugledao, i jednostavno nisam mogao da odolim iskušenju da te na ovaj način iznenadim. Preterao sam?". -"Ne! Naravno da ne, tako mi je drago da te vidim!". Njegove ruke su je, kao i svaki put kada se sretnu, čvrsto privukle u zagrljaj, i osetila je olakšanje i sigurnost našavši se u njegovim snažnim, zaštitničkim rukama. Poželela je da ovakvi trenuci mogu trajati zauvek, i udahnula miris njegove košulje. Obožavala je tu mirisnu notu, kao stvorenu za pravog, istinski elegantnog muškarca. Ipak, prekinula je taj zagrljaj, strahujući da će je otkucaji uspaničenog srca otkriti, i izgovorila: "Pa, hoćemo li?" vedro se nasmešivši osmehom za koji se umire.
Šetali su gradom, polako, kao da je svo vreme ovog sveta njihovo, i pričali o svemu, kao i obično. O njenom bendu, faksu, urnebesno obučenim prolaznicama... Ovo je bilo samo jedno od mnogih popodneva i večeri tokom ovih godina, koja su zajedno provodili šetajući, ili slušajući koncerte urbanih pop-rock sastava. Minuti su se pretvarali u sate, i činilo joj se da joj čak ni vreme ne olakšava da uradi ono što je već mesecima želela, ili možda, pre bi se reklo, morala. Jer,sve je teže skrivati nešto tako snažno, i bilo je samo pitanje vremena kada će osećanja kulminirati pa će i to priznanje biti jedini spas za njeno srce već umorno od pretvaranja. Zaneti pričom, nisu ni primetili kako se noć prikrala i osula nebo iznad Beograda milionima svetlucavih tačkica. Koračajući polagano jedno pored drugog, činilo se da je svako od njih u nekom svom svetu. Nikako nije mogla pročitati njegov izraz lica ove večeri, niti neuobičajenu ćutljivost u ovom delu noći. Razmišljala je, pokušavala da se seti govora koji je spremala za ovaj susret, ali, reči su bile kao gumicom izbrisane iz njene glave. Znala je da će posle onoga što mu bude rekla, njihovo prijateljstvo pući- na dobar ili na loš nacin. Strepela je, strah joj je nemilosrdno pravio uragane u stomaku, ali je izvan, kao i uvek, bila smirena. Ipak, bilo joj je drago što će napokon, naglas reći ono što je tako dugo skrivala. "On nije zaslužio da ga lažem", govorila joj je savest, "ima pravo da zna da ga neko voli više od svog života, kako god se to odrazilo na naš odnos". Ali, sada kada je pored njega, ne može sebe da natera da pokrene tu temu, jer, ako započne taj razgovor, lavina reči će se sručiti u svom najjačem padu, i izgubiće ga, možda zauvek. Jedan prelep period njenog života će možda biti samo uspomena, jer je gotovo sigurna da će ga ovo oterati od nje.... "Andrej, moram da...", zaustila je, ali dok je pokušavala da izgovori, zeleno svetlo na semaforu se uključilo, i motori vozila su besno zaurlali, prekidajući je usred te rečenice. "Izvini, nisam te čuo od ovih ludaka za volanima, htela si nešto da kažeš?" -"Hmm, ja... ništa, samo sam komentarisala nekog prolaznika.. nije bitno...". Pogledao je u nju, očigledno ne verujući joj, ali verovatno nije hteo da joj iznudjuje odgovor.- "Ja ..." - "Mislim..."- progovorili su u istom trenutku, i glasno se nasmejali. Jednostavno, nešto joj nije dalo da završi tu rečenicu. Činjenica da su bili svega dve ulice nadomak njene zgrade, nije joj išla u korist, jer je imala sve manje vremena da započne svoj trenutak istine. Oboje su utihnuli, što je bilo čudno za njih. Uglavnom pričaju od početka do kraja izlaska, teme se nikada ne gube. Prosto, sa njim je tako lako pričati. A sada, ova tišina. Duga, ali opet, neočekivano prijatna. Hodali su mirno jedno pokraj drugog, i bilo joj je tako teško kontrolisati taj poriv da dotakne njegovu ruku, da se njeni prsti isprepliću sa njegovim. Ubrzo, stigli su do njene zgrade. Pre par dana, preselila se u mali jednosoban stan u samom centru grada, koji je sama sredila po svom ukusu. Htela je najzad da iskusi i taj samostalni život, koji joj je bio tako potreban, a opet, blizu roditeljskog doma. Seli su na klupu postavljenu ispred zgrade, i jednostavno gledali u nebo par minuta, kao da se ne žele sada razdvojiti. "Bilo mi je tako lepo večeras. Nekako je sve bilo savršeno :vreme, onaj park, nebo... Vreme mi je tako brzo proletelo, a već treba da se rastajemo... Kasno je...". Osetila je da mu je glas oslabio, kao da je poslednju rečenicu izgovorio samo radi reda. Par trenutaka, samo je ćutala. Razmišljala. "Nisam stigla da te pozovem na useljenje u moj novi stan, znaš da sam se preselila pre 4 dana. Moraš da mi kažeš da li ti se dopada kako sam ga uredila! A i... moji su mi doneli vino za useljenje, pa... volela bih da ga otvorim večeras, sa tobom." -"Sigurna si da ti nije kasno, ne želim da ti smetam..." -"Ma daj, ti mi nikada ne smetaš, znaš to. A i.. ni ja ne želim da se ovo veče tako brzo završi...". "Hajdemo onda, baš me zanima kako si snašla u svom novom stanu."
Stan se nalazio na prvom spratu, tako da su se vrlo brzo našli ispred njenih vrata. Otključala je one-touch bravu, kodiranim ključem, i uvela ga u svoj mali, ali već sa vrata čini se, vrlo udoban stan. Hodnik od svega metar-dva, vodio je direktno u minimalistički uredjenu dnevnu sobu. Garnitura od crne kože, veliki plazma televizor, polica sa knjigama preko celog jednog zida, i naravno, mnoštvo ukrasnih i mirišljavih sveća,koje su njen omiljeni detalj u svakoj sobi. "Dopada ti se?"- pobedonosno i pomalo uobraženo je upitala. "Iskreno, nisam ni sumnjao u tvoj ukus u dekoraciji. Ovo stvarno izgleda fenomenalno! Modernistički a opet tako topla atmosfera. "Pa da... to je najviše zbog crvenih elemenata, i drvenih greda... Drago mi je da ti se dopada.. Doneću vino.". Otišla je do kuhinje, odvojene šankom od dnevne sobe, i sipajući vino, razmišljala, po ko zna koji put ove večeri. Toliko je puta pokušala da započne tu temu večeras, ali jednostavno, uvek se nešto nadje da je odvrati od toga. I zbog toga, odlučila je da odustane, za sada. Samo je želela da iskoristi ovaj trenutak, kada je uz njega, da pričaju do zore, smeju se i piju italijansko vino. Vraćajući se, videla je Andreja kako pregleda sadržaj visoke police sa kompakt diskovima. Ništa nije rekla, već je počela da pali neke od mirišljavih sveća. Pogledala je kroz prozor, u tamnu i mirnu letnju noć, i jedan tih,slabašan uzdah oteo se iz njenih usta. A onda, osetila je njegovu toplu ruku na svom ramenu. Okrenula se, i po drugi put tog dana njihova lica našla su se opasno blizu. Rukama ju je nežno obgrlio oko struka. Gledao ju je pravo u oči, kao da pokušava da pročita nešto više u njima. Kako bi samo bilo lakše da ne mora rečima da mu prizna ono što oseća, već da on može to pročitati u njenom pogledu… Učinilo joj se da je hteo nešto reći, ali ovaj put, u tome ga je prekinula vesela melodija njenog mobilnog telefona. Par trenutaka su samo stajali, upućujuci jedno drugom prodorne poglede, ali najzad, ona se pažljivo izvukla iz njegovog zagrljaja i pošla ka telefonu. Već je pretpostavljala da je zove mama, što je i broj na displeju potvrdio.J ednim klikom isključila je telefon. Znala je da će se mama javiti ponovo ujutru, pitati kako je provela dan i kako joj je u novom stanu, dok ovu priliku za razgovor nije smela ispustiti. ”Andrej, moramo da razgovaramo”, kratko je rekla i otpivši jedan gutljaj vina iz čaše, spustila je na sto. S druge strane sobe, uputio joj je upitan pogled, ohrabrujući je da nastavi. ”Sada ću verovatno uraditi jednu od najvećih gluposti u svom životu, i iskreno, ne znam kako da počnem, i ni sama više nisam sigurna zašto to radim. Možda jednostavno više ne mogu da držim to u sebi. Kukavica sam. I kukavica i prokleto hrabra u isto vreme. I sada se verovatno pitaš o čemu ja to pričam, šta mi je… Trudila sam se da sakrijem, da se ne vidi u mojim postupcima, ali opet, krivo mi je što me nisi prozreo. Možda bi se tako, postepeno udaljavao od mene, i verovatno bi mi tako bilo lakše. Ali ne, ostajao si uz mene svaki put kada mi je to bilo potrebno, bivao si mi sve bliži. I to me ubija i iznova diže iz mrtvih! Ne volim patetiku… u poslednje vreme, čak me i romantika nervira, jer sam slaba na nju. Zato ću ti jednostavno reći: Da,zaljubljena sam u tebe već godinama. Verovatno nisi razumeo moje, možda previše skrivene signale i iskrice sreće kada smo zajedno. Želela bih mnogo toga, ali nisam imala hrabrosti da ti kažem. Ne do sada. I ne znam kako sada upravo stojim na ovom mestu I dišem! Čini mi se kao da neko drugi iz mene izgovara ove reči... Dugo sam planirala šta bih sve mogla i htela da ti kažem, kada već jednom započnem ovo glupavo priznanje. Želela sam da ti kažem da senke koje me progone ove večeri imaju tvoje lice, i one koje su žive, i one koje su mrtve, i one koje su mi nanosile bol, i one koje su mi donosile radost. Senke nekih mojih života prepoznajem, a željna sam ih kao što sam željna tvoje ljubavi, dodira, postojanja... Ne znam više ni šta govorim, pokušavam da ti objasnim, opišem to stanje u kome se nalazim. Ali kako da ti opišem taj mamurluk duše,t aj instinkt i strepnju? Kako te samo ponekad mrzim što ne mogu da se odvojim, da istinski poželim nekog drugog, jer samo tvoje lice za mene ima smisla... Kao da sam s ovom ljubavlju spremna da savladam sebe samu, svoju nemoć i strah. Predosećam da ćes otići, da će te tokovi života odvući od mene. I zato želim da te spasim svog prisustva od sada, moje komplikovanosti, nesanica i prevelike ljubavi, koja će ti, znam, preći u dosadu. Samo je jedno bitno- lagala sam te, i pretvarala se svo ovo vreme da te ne volim onom pravom ženskom, istinskom ljubavlju. I sada… ne znam šta će se posle ovoga desiti, ali želim da znaš da sam ti pre svega, uvek bila prijatelj, i potpuno ću razumeti ako više ne budemo tako bliski, ako se udaljiš, jer već sam se pomirila sa tim da ovo nije obostrano. Meni nije bilo lako reći sve ovo, ali ne želim ni da zamislim kako je tebi, slušajući ovakve reči od osobe za koju si verovao da ti je samo prijatelj, i ništa više”. Andrej je nonšalantno sedeo na komodi pored prozora, okružen malim, ukrasnim svećama, koje su bacale na njega toplu, crvenkastu svetlost, što ga je činilo tako neodoljivim i nekako moćnim u tom trenutku. Skupila je snage da ga pogleda, i… Nije joj bio jasan njegov spokojan izraz lica, sa tek malim nagoveštajem onog vragolastog osmeha sa početka večeri. Očekivala je iznenadjen izraz, možda zgrožen ili u najbolju ruku, zabavljen, ali tako opušten definitivno ne. Kao da je sve ovo već znao… ”Ne, to je nemoguće”, pomislila je,” nemoguće da je sve ovo već znao, nije mogao, kako?! Zašto ne progovara… Bože…”. A onda, on je ustao ,i polako, kao da ne želi da je uznemiri svojim koracima, prišao joj i stao ispred nje. Kroz njeno telo prošla je nekontrolisana horda žmaraca, pri samoj pomisli da joj je opet tako blizu, na samo par udisaja od nje. ”Andrej, ja ne… ne moraš… ne želim da…”. Prekinuo je njenu rečenicu na samoj polovini. Nežno je rukom privukao njenu bradu ka svom licu bliže nego ikada ranije. Fiksirao je njen pogled svojim očima, u kojima se radjala vatra, i činilo joj se da joj ta ista vatra bukti celim telom, ubrzavajući krv u njenim venama. Najzad, prislonio je svoje usne na njene, i njihovi izdisaji stapali su u poljupcu. Njegove ruke ponovo su je čvrsto privukle sebi, i obgrlile oko struka, a njene su samo nežno prelazile preko njegovog vrata i ramena. Postajući svesna onoga sto se dešava, uprkos želji da ovaj trenutak traje večno, obazrivo je odmakla svoje lice od njegovog, i pogledala ga.- ”Šta je to...?”- upitala je,a li je ponovo njegov glas prekinuo usred misli.- “Nije mi jasno kako sam mogao biti tako slep svo ovo vreme. Mislio sam da ti nikada ne bi mogla videti nešto više od prijatelja u meni. A ja… ja sam bio prokleta kukavica. Izgleda da smo igrali istu igru, ne shvatajući da ne možemo prevariti ljubav. Ludice, volim te. Dugo, i tako snažno… Volim tvoj osmeh, tvoj glas, način na koji me gledaš, i reči utehe kojima me vraćaš u život nakon svih padova. I sada ti to priznajem. Besan sam na sebe što to nisam učinio ranije, ali se ne kajem zbog vremena koje smo proveli zajedno samo kao prijatelji, jer ništa na svetu me nije tako usrećilo kao tvoje prisustvo. Već sam se pomirio sa tim da me gledaš kao prijatelja, da…”. Ovaj put, ona je prekinula njega, i dala mu jedan kratak ali strastven poljubac, koji je i njoj samoj pomutio razum. Njegov nos je skliznuo do ugla njene brade. Osetila je kako rukom, blaže od krila noćnog leptira, odmiče njenu kosu, ne bi li mu usne dotakle udubljenje iza njenog uha. Jedan nežan, lagan poljubac spustio se niz njen vrat, do ramena. Rukom je sasvim polako spustio tanku crnu bretelu njene haljine i ispustio vreo dah na mesto gde je bretela ostavila trag. Stavila je ruke oko njegovog vrata, i ponovo udahnula miris njegove kože i parfema na koji je mirisao. Obazrivo, polako, raskopčao je dva dugmeta iznad otvora na ledjima, i crna haljina skliznula je, niz bledo telo poput porcelana. Pokušao je da je poljubi, ali, ona se samo povukla, ne dozvoljavajući njegovim usnama da pronadje njene, nestašno se nasmešivši, i tako ga dovodeći do ludila. Prihvatio je njenu igru. Jednim brzim pokretom, uhvatio je u svoje izvajane ruke lako, kao da diže kakvo dete, i tako je poneo kroz stan, do otvorenih vrata spavaće sobe. Električni kamin, sa već upaljenom “vatrom”, bio je jedino osvetljenje u lepo uredjenoj, devojačkoj sobi. Položio ju je na krevet, nežno, kao da spušta krhku staklenu figuricu na postelju od latica, i legao pored nje. Prstima je prelazio preko njenog lica, usta, nosa, dok ga je ona samo netremice gledala pravo u oči, još uvek ne potpuno svesna onoga što se dešava Puštala je da joj se ledi i, brzinom svetlosti otapa krv u žilama pri svakom njegovom dodiru. Jagodicama prstiju prelazio je preko kontura njenog tela. Spuštao se od od vrata, preko ramena sa kojih je nežno sklanjao duge, zlatne lokne, prelazio obrisima struka do vitkih, izvajanih nogu. Skupoceni komplet od crne čipke, savršeno joj je pristajao. Izgledala je tajanstveno i moćno, u tom crno-belom kontrastu, poremećenom samo zlatnim odsjajem kose, i rumenih usana. Još jednom, privukao je sebi, poljubio, i sasvim tiho, opijajuće, šapnuo na uho svojim baršunastim baritonom, jedno obično “Volim te”...
