Moj savršeni dečko
“Nesavršenstvo nije negacija savršenstva; konačnost ne poriče beskonačnost. To se samo celina iskazuje u delovima, to se beskraj otkriva u granicama.”- Rabindrant Tagore
Savršenstvo… Magična reč… Reč čije otelotvorenje neumorno tražimo tokom našeg postojanja na ogromnoj pozornici života… Koliko samo sporednih glumaca životne groteske zavolimo i zamrzimo, tražeći onog savršenog glavnog glumca za partnera, onoga čija će nam gluma biti najbliža srcu? Koliko je samo uloga koje moramo odigrati, vođeni moćnom rukom nebeskog reditelja? I posle svih ovih pitanja, nameće se još jedno, ključno, ono na koje, čini mi se, niko nema jasan odgovor: da li savršeni partner uopšte postoji, da li ćemo ikada upoznati takvu osobu i sa njom, po mogućstvu, provesti ceo život? Savršeni dečko- kako izgleda, postoji li, ili je sakriven među stranice nekog petparačkog romana?
Mišljenja sam da su ljudi nekada, kada su ulazili u dogovorene brakove, svoju želju za savršenom ljubavi pretočili u maštanje o srodnoj duši, idealnom muškarcu i ženi. Tako je društvo od čoveka napravilo monogamnu jedinku i nametnulo, kroz ružičasti oblak, bajku da negde tamo postoji osoba koja je sve ono o čemu oduvek sanjamo. Kada čovek nađe svoju srodnu dušu, život mu postaje bajka i završi se onim poznatim “… I živeli su srećno do kraja života.” Neosporno je,razume se, da svaki muškarac i svaka žena, bar u jednom razdoblju svog života imaju jasnu predstavu o tome kako bi izgledao njihov savršeni partner. Donekle, i opet u zavisnosti od karaktera i mašte pojedinca, idealne osobine se svode na one stereotipne: žene su oduvek maštale o zgodnom, jakom muškarcu, neustrašivom i časnom, o muškarcu koji će biti njihov “princ na belom konju”. Nažalost, u današnje vreme, tragajući za princem, uglavnom naiđemo samo na bele, smeđe ili crne konje. Nemojte me pogrešno razumeti, ne kažem da su baš svi takvi, ali, prilično je opasno živeti samo od ideala, od zamišljanja, i očekivati da će se bez imalo našeg truda i realnog pogleda na svet, jednog dana na našim vratima pojaviti “Gospodin Savršeni”, zar ne? Kao i svi ostali, i ja u glavi imam jasnu sliku svog savršenog dečka. Taj momak bi imao tamnu kosu, i intezivan pogled- pogled koji bi me u sekundi doslovno oborio s nogu. Bio bi visok i snažan, tek toliko da se pored njega osećam zaštićeno. Voleo bi me baš onakvu kakva jesam, sve moje vrline i mane, imao bi razumevanja za moje promene raspoloženja… Bio bi prava “umetnička duša”, inteligentan, istinski romantičan i duhovit. Ipak,iako imam ovakvu sliku svog idealnog dečka, to ne znači da bi me isključivo i jedino takav momak usrećio. Svesna sam, da je bar za sada, nemoguće naći osobu u kojoj su sve ove osobine sadržane, ali to me ne sprečava da, tek ponekad, maštam o takvoj osobi, zar ne? Ne želim sebe ograničavati takvim isključivim zahtevima, jer onda neću biti u stanju da u realnom životu prepoznam osobu koja možda nije savršena po svim mojim parametrima, ali bih s njim možda mogla ostvariti savršenu ljubav. A uostalom, šta bi se desilo kada bi nekim slučajem, pronašli osobu koja je po svim opšte priznatim merilima savršena, ostvarenje naših snova? Ako znamo da voleti nekoga samo zbog njegovih vrlina nije ništa ozbiljno, već da prava ljubav nastaje tek kada osobu zavolimo prihvatajući i voleći i njegove mane, kako bi onda bilo moguće istinski zavoleti nešto što je “savršenstvo bez mane”? Da li bi stvarno bilo zanimljivo provesti život pored osobe sa kojom se nikada ne bismo posvađali, dobili njen lični, suprotni stav o nečemu, makar i o nekoj beznačajnoj stvari? I na kraju, da li je zaista realno očekivati da budemo sa savršenim dečkom, ako i mi sami sigurno nismo savršeni?
Savršenstvo, dakle, ne postoji; shvatiti ga pravi je trijumf ljudske inteligencije, a hteti ga postići, najopasnija je od svih ludosti. I tako, iznova ulazimo u začarani krug pitanja bez odgovora. Savršeni dečko- mit ili stvarnost; verovati ili ne,doživeti ili samo sanjati? Jednostavno, potrebno je prepustiti se, ne očekivati previše od ljubavi, ali i ne biti razočaran u nju. Maštati, sanjati o nekome, nečemu, ali i ne postati rob sopstvenih fantazija.
